Po povratku s očeva pogreba pripovjedač počinje čitati dnevnik koji je njegov slabo obrazovani otac vodio tijekom Drugoga svjetskoga rata, kada je bio vojnik u Britanskoj vojsci. Otac i sin nisu imali bogzna kakav odnos. Otac – bogalj stradao u nesreći, bio je osoba staroga kova, nije mario za emocije, za sinove potrebe, već ga je pokušavao odgajati čvrstom rukom. Čitajući očev dnevnik, sin se prisjeća svih lomova, ali i pojedinih trenutaka sreće koje je proživio sa svojim ocem, osvješćujući pritom i svoju ulogu i odgovornost kao budućeg oca.
U ime oca (i sina) gusto je ispisana proza u kojoj Immanuel Mifsud razmatra odnos oca i sina iz vlastite perspektive, no služi se i teorijskim tekstovima i citatima Rolanda Barthesa, Susan Bordo, Julije Kristeve, Jacquesa Lacana i Hélène Cixous, razotkriva političke igre i igrice otaca i očuha Malte i ulazi u povijest svoje radničke obitelji. U ime Oca (i sina) moćna je autofikcijska proza ponajboljega suvremenog malteškog pisca.
