Ovo je definitivno roman koji se ne ispušta iz ruke dok se ne dovrši i posljednja stranica. Odmah na početku postaje očitim i zašto. Naime, Vladimir Jakopanec koji kao emigrant preko dvadeset i pet godina živi i radi u Australiji, koji je
svoje početno emigrantsko iskustvo, kao uostalom i većina iseljenika u prekomorske zemlje, poprilično skupo platio emotivnom monetom, to svoje iseljeničko iskustvo pretočio je u roman U zamci Nefretitis.
Bilo je tu i tamo pokušaja da se upravo ta tema obradi od nekolicine naših pisaca iz dijaspore, ali ovo je definitivno do sada najozbiljniji pokušaj da se iskustvo iseljenika sagleda iz posve druge, neočekivane perspektive, bez patetičnih, kvazidomoljubnih i nostalgičnih pretjerivanja.
Jakopanec je odabrao staviti svoju iseljeničku priču u kontekst obiteljske i ljubavne drame, koja klizi posve normalno svojim svakodnevnim nenametljivim tempom, bez suvišnih emotivnih tonova. Unatoč tome, sama priča plijeni i njen naboj iz stranice u stranicu nenametljivo raste, da bi na kraju doživjela katarzu na posve neočekivani način.
Kao glavni likovi i nositelji radnje jesu znanci iz Zagreba iz devedesetih godina
prošlog stoljeća, Bruno Granželić i Anita Gaži, koji se kao emigranti nalaze u Melbourneu, u Australiji. Bruno je oženjen, ima dvoje djece i sretno živi u braku s Vesnom, specijalistom za plućne bolesti, čije se kvalifikacije ne priznaju u Australiji, te je prisiljena raditi kao bolničarka u umirovljeničkom domu. Bruno se kao restaurator umjetnina vrlo brzo zapošljava u svom zanimanju u Nacionalnoj galeriji Victorije i njihov život se uz razumljive doseljeničke frustracije odvija naoko normalno.
Anita je sama i po dolasku u Melbourne pronalazi Mirka, poznanika iz Zagreba, s kime počinje živjeti. Predmet Anitina interesa zapravo, ubrzo postaje Bruno, te se tako stvara trokut koji malo, pomalo počinje komplicirati ionako komplicirani život u novom, nepoznatom gradu, bez rodbine i prijatelja.
