Kao i svaki pisac, i ja se često pitam kakav je točno odnos između moga života i onoga što pišem: je li ta veza uzročno-posljedična, ili je posredna, ili sve ovisi o slučaju. Ima, doduše, autora koji na takvo pitanje odlučno odgovaraju. Ima ih, točnije, dvije vrste: jedni tvrde kako je sve što pišu zapravo neka vrsta autobiografije, poopćenje vlastitog slučaja; drugi kažu da su sve što pišu izmislili, i da pisac i jest pisac po tome što je kadar izmišljati. Ali, meni se čini da su i jedno i drugo tek doskočice, da pisci time sebe umiruju, kako se ne bi morali stalno lomiti i krzmati nad time tako složenim pitanjem, koje je izvor silnih frustracija, ali i poticaj za pisanje. Ukratko, bojim se da ta dilema ostaje zasvagda nerazriješena, ali i da u tome i jest stvar.
