Ono za čime žudi Bajsićevo pjesništvo upravo je rekonstitucija mogućnosti jednoga drukčijega, u punom značenju te riječi izvornoga pogleda. Napor da se iziđe iz začarnoga kruga jedne izmanipulirane fenomenologije zato da bi se svijet pokazao u svome izvornome bljesku, a ne rutiniranome polusvjetlu, ono je čime se Bajsić upravo ovom knjigom dosad najradikalnije udaljuje kako od naraštajnih tako i bilo kojih inih recentnih okvira suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Ta ga, koliko pjesnička toliko i diskurzivna izvedba ove knjige približava nekim do danas najintrigantnijim mjestima europskoga književnoga moderniteta.
Ono što doista nadahnjuje u Bajsićevu “slučaju” upravo je bogatstvo, ta prividna anarhoidnost njegove poezije u kojoj se i nadalje susreću jedna posve za hrvatske prilike neobična načitanost i jedna neobična količina života, života u putovanju koje ne prestaje, a ne njegove imitacije, života kojemu stih ili općenito pismo nisu nikada bili mjestom zatvaranja u znano, nego otvaranja u neznano, i to bez ostatka.
