Dobra poezija uvijek je, na posve određeni način, mukotrpna jezična kondenzacija, gravitacija koja nas vuče, između ostaloga, i k srcu tame i bilu traume koja se ovdje čita kao neposredno životno iskustvo (post)ratnoga lutanja kao dosuđene, neželjene sudbine, ali i kao možebitni ključ za čitanje bar novovjekoga čovječjega udesa općenito - za bezdomništvo dakle, kao trajno stanje ljudskih stvari i izvan židovstva kao njegove još uvijek najizravnije, i u Štiksa često prisutne, “altmodisch” metafore. Štiksova poezija prije svega samoj sebi želi objasniti što je ostalo nakon poplave, ili potopa, prije negoli se dodvoriti sućuti nekoga europskoga ili globalnoga licemjerja, koje je oduvijek i doslovno i perverzno uživalo u činjenici da smo mi dolje, neki tobožnji, za razliku od njih, divlji Drugi.
