„Valja čist ući u veseli svet mrtvaca.“
Za čitatelje koji su propustili detaljno pratiti zbivanja u crnogorskoj književnosti tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, Miodrag Vuković mogao bi se pokazati njezinom najbolje čuvanom tajnom. Ovaj pisac i novinar svojim je apartnim, originalnim i stilski virtuoznim kratkim pričama od kraja sedamdesetih do svoje smrti 2013. godine utirao sasvim nove prozne smjerove, izravno utječući i na danas mnogo prepoznatljivija književna imena, poput bliskog mu prijatelja Svetislava Basare. Priča u njezinom klasičnom smislu – naracija – povlači se u pozadinu, i pozornicu prepušta jeziku. Način na koji mu Vuković pristupa i prepušta mu se, u potpunosti redefinira ustaljene prozne obrasce. Upravo je jezik, njegova nezadrživa energija, radost imenovanja, njegova prevrednujuća snaga i subverzivni potencijal koji se često ostvaruje kroz britku ironiju – glavni junak ovih furioznih redaka: svaki put kada se suočite s bjelinom margine suočeni ste s ponorom. Predvidjeti kakvim će vas obratom, naizgled niotkud izniklim novim likom (vestern-revolverašem ili kondukterom lokalnog vlaka, golmanom Partizana ili Sherlockom Holmesom samim), ili briljantnom lirskom slikom Vukovićev zaigrani, ludistički jezični stroj zaskočiti posve je nemoguće. Sigurni možete biti samo u jedno: u izgrebenom ogledalu saloona ugledat ćete drhtav, rijetko uhvatljiv lik beskompromisne, vrhunske proze.
