„Sve na nešto podsjeća.
Ta se rečenica pomalo izdvojila iz meteža u glavi, iz onog kolopleta misli i emocija što su se ondje vrtjele miješajući se kao stanice na radio-aparatu s lošom antenom, i sad je odjekivala pod svodom lubanje i u pomalo škripavom dahu što ga je Rok Račić zabrinuto osluškivao dok je savladavao uspon u strmoj ulici i dok je na njegovoj desnoj strani vidljivi komad pučine sve više rastao, kao da je i on nekakva uspomena, kao da i on želi upozoriti da se i povodom njega treba nečega prisjetiti. Sve je na nešto podsjećalo. I ta strma ulica – zapravo stubište mjestimice isprekidano ravnim dijelovima – i siva travanjska pučina sa širokom trakom sunca, i tamna silueta Lovrijenca u kutu vidika, sve je podsjećalo na to da sve na nešto podsjeća. Možda zato što je to bio Dubrovnik, koji i jest utjelovljeno sjećanje, možda zato što su ga za ovu ulicu vezivale i neke sasvim osobne uspomene, Rok Račić je osjećao kako se ta spoznaja – da sve na nešto podsjeća – kondenzira u njegovoj glavi u nekakvu maksimu, u poučak koji ne vrijedi više samo za njega osobno, niti samo za Dubrovnik u taj sutonski sat kad samo što nije zazvonila Zdravo Marija, nego da ta tvrdnja vrijedi uvijek i svuda, i da je u njoj skriveno nešto važno: sve na nešto podsjeća.“
